Feedback sa Ciklusa Povezivanja u Zagrebu

Tko bi još preživio ponedjeljak bez tebe, plesa i Ciklusa.

Ciklusi su najpouzdanija i najsjanija zabava ponedjeljkom navečer, ciklusi su dobrodošlica novom tjednu.

A ovaj posljednji puta u Povezivanjima je bio stvarno sočan, baš kako si ga ti opisala. Tri vala, svaki na svom mjestu.

Da se zadovoljimo sami sa osobom, da se združimo sa sobom i partnerom, progledamo i zamjetimo, usredotočimo se na drugo živo i vibrantno biće kraj nas i na kraju happy fun klubovi i grupnjaci za totalno otvaranje očiju, ušiju i srca za sve oko sebe, za zabavu i smjeh i ples i ples.

Super, super i super!

Nisam bila redovita i osjećala sam to kako neredovitost djeluje na povezivanje, kako sam se zatekla već 4 ili 5 puta da sam u dvorani, a da nisam svjesna svoje grupe. Da sam negdje zapela u povezivanju sebe i drugih i da sam bas kroz te cikluse prolazila kroz meni osobno turbulentno i dramatično vrijeme povezivanja mene sa svijetom, s mojim životnim partnerom, sa svima.

I baš tada si bila ti tu, te ponedjeljke s nama i budila me, pozivala i podsjećala na temu i nisi mi dozvolila da odustanem. I plakala sam i teško mi je bilo. No isplatilo se.

Završnica je bio pravi slasni mljac!!!

Živjela ti i živjeli svi mi!

sve vas grlim i pusim...

Anamarija

Baš dobar ciklus, pogotovo zadnja tri puta... tj. od kada si krenula s uputama da budemo u sebi a da drugoga samo vidimo. O kakvo neviđeno olakšanje osjetim kad dobijem -zadatak (bitno je da je zadatak)- da ne dajem punu pažnju nekome, da ne brinem o nikome, da ne brinem o tome vidi li on/a da mu/joj ja dajem pažnju/brinem i slična zamorna sranja.

Čista ljepota bivanja u sebi. tako nenaporno. Užitak i olakšanje.

E u takvom sam stanju imala najbolje plesove, iskrene i ljudske, prave, i to, sjećam se, ponedjeljak nakon proputovanja po Austriji. To putovanje mi je otvorilo neka vrata koja do sada nisam uspjela otvoriti, baš putovanje, druženje s vas dvije, s tobom kao prijateljicom, te divne dvorane i uzbudljivi svjetovi novih ljudi. neki novi svjetovi u meni su se time otvorili, na moj veliki gušt. Nekako je bilo lakše plesati tako otkorijenjena, svugdje sam bila nova, kao da su stare ja ostajale u prethodnom gradu i tamo se rasplinule, a ja Ja sam imala šansu biti u svakom trenutku ono što tada jesam, bez repova.

:)

Masha

****

Draga Silvija,

Ciklus Povezivanje bio je, a za mene i nastavlja biti, fantastičan! Još negdje nakon treće-četvrte radionice počelo mi se u svakodnevnom životu događati da, nakon 10, 15, 20 minuta razgovora s nekim, odjednom u čudu shvatim kako se taj razgovor desio lako i kako teče životno, i kako sam opuštena i spontana i iskrena i kako mi riječi samo teku bez da pojma imam što ću reći a izgovaram baš one „prave“! Trenutak otkrića dogodio mi se u trenutku kada si nam, onako otvorenima i protočnima od plesanja, rekla da baš u onom trenutku kada osjetimo da se nešto dešava između nas i partnera u plesu, bila to privlačnost ili odbojnost, trebamo stvoriti još više prostora za to što se dešava - da se dešava, i da je najbolji način da to učinimo taj da opustimo svoje tijelo što više možemo! I sve je samo poteklo! Zadnjih par tjedana, a sa svakom slijedećom radionicom sve više i više, osjećala sam se sve manje otuđenom od drugih ljudi – a to je film u kojem sam bila zaglavljena valjda od kada znam za sebe (i priznajem da je taj osjećaj u našim plesnim grupama bio još jači, „vani“ sam imala dovoljno „oruđa“ da ga „zamaskiram“ i „uklopim se“). I onda je taj film pukao na, za mene, zapanjujuć način: prije sam brijala da bih se, samo kad bih bila „normalna“, mogla lakše uklopiti među druge „normalne“ ljude - bezuspješno, naravno, i bez ikakvog osjećaja zadovoljstva za mene... A onda odjednom, plešući, sine mi da smo svi mi freakovi, čudaci, svatko na svoj način, ali ipak čudaci, i u tom plesu i divljanju i znojenju urlanju plakanju smijanju svih tih čudaka oko mene moje vlastito čudaštvo osjeća se sasvim ugodno i slobodno i lagano poput zraka... i pere me ljubav, samo tako, iz čista mira J, sad kad kad više nisam “jedina“ nenormalna (i zbog toga usamljena) osoba na ovom svijetu, u meni nema zadrške ni straha da istražujem što se događa kad moje čudaštvo zapleše s nekim drugim, tuđim čudaštvom. Skinula sam 10 kila, skidam profil na Facebooku, odoh van među ljude.

Žao mi je što ne mogu na Proljetni, i jedva čekam iduću priliku za ples!

Pusa!

Ana

Jednom rječju:prekrasno!

Meni je grupa bila prekrasna i lijepa, a plesovi su me baš dirnuli u prava mjesta. Hvala za jedno prekrasno dijeljenje prostora.

Hrvoje

****

Hvala na fotkicama... super mi je što slikaš cikluse pa se tako mogu lakše podsjetiti što smo sve prošli i nekako dobijem osjećaj cjelovitog završetka... hmmmh, kako mi je bilo? svakako... :)) osjećam da sam si još više dala plesati neke svoje ritmove koje sam manje nego obično povezivala sa nekim od 5... dizala sam se i padala i tako ponovo i ponovo... najviše mi se utisnuo osjećaj lakoće plesanja s partnerom kakva god ja da jesam u tom trenutku i kakav god da moj partner je... to mi je bilo skroz - woooow, jebote, vidi, promijenilo se nešto... :))) čak sam doživjela momente da mi je bilo ugodnije plesati s partnerom nego sama... hah... :)) dopustila sam si biti s partnerom, biti viđena i biti sjebana, teška, dosadna... sve ono što sam jako znala ignorirati, skrivati... i osvjestila sam negdje svoj dio koliko si ne dam biti divlja, kakti tražim dopuštenje od nekog da je to ok... huh... i sa svim tim sam jako fino mogla eksperimetirati i u privatnom životu... :)))

Goga