5 Ritmova u SENSI

Ovaj članak je izašao u zadnjem broju divnog pozitivnog cjelovitog časopisa SENSA:

Ples prati čovjeka barem desetak tisuća godina. Već su špiljski crteži iz paleolitika prikazivali ljude u plesnom pokretu. Plesom su izražavali strah, radost, tugu, ljutnju... što znači da je pokret tijela oduvijek bio naša urođena reakcija na vlastite osjećaje. Upravo se na toj tvrdnji temelji univerzalna metoda plesa 5 ritmova – plesa u kojem nema pravila, nema unaprijed određenih plesnih koraka i nema normi. Plesati ju može svaka duša koja ima tijelo, bez obzira na godine, spol, izgled, kondiciju ili prijašnje plesno iskustvo. Utemeljila ju je 70-ih godina američka plesačica, kazališna redateljica, spisateljica i filozofkinja Gabrielle Roth, a u Hrvatsku su je prije 15-ak godina prenijeli Gabriellini učenici - instruktorica Silvija Tomčik Kelly i njezin suprug Škotlanđanin John Kelly. Svaka nova radionica donosi novo i nezaboravno iskustvo putovanja u našu svijest i podsvijest, ali i pomicanje granica slobode kretanja i samim time svjesnijeg i sigurnijeg koračanja kroz svakodnevni život. No, u ovih nekoliko rečenica ni izbliza nisu opisane nebrojene mogućnosti koje pruža ples 5 ritmova, jer nas oni prate od rođenja do smrti, od jutra kad se budimo, do večeri kad umirujemo um i tijelo.

U Zagrebu trenutačno djeluje troje učitelja plesa 5 ritmova. Uz Johna Kellyja i Silviju Tomčik Kelly od prošle godine instruktorica je postala i Lucija Glagolić. Silvija Tomčik Kelly zainteresirala se za ovu metodu nakon što se iskušala u mnogim plesnim formama, ali kako kaže, 5 ritmova pružili su joj najveću slobodu kretanja. S metodom Gabrielle Roth upoznala se najprije putem knjiga i interneta, a zatim je otišla na njezinu radionicu u Engleskoj. Tu je upoznala i budućeg supruga Johna Kellyja. Psiholog po zanimanju, posvetio se ovoj metodi nakon što je nekoliko godina radio u Londonu s djecom koja su imala poteškoća u ponašanju: 'Bavio sam se grupnom dinamikom jer me taj smjer psihologije uvijek najviše zanimao. Kao terapeut radio sam s mladićima od 16 do 18 godina starosti koji su imali problema sa zakonom zbog raznih razloga – problema u obitelji, problema u ponašanju i slično. Želio sam s tom djecom postići neku vrstu kolegijalnog odnosa. Mislio sam da je, umjesto represije, uspostavljanje komunikacije jedina baza za stvaranje iskrenih odnosa. Takvim mladim i revoltiranim ljudima ponudio sam ritam kao vrstu igre. Mislio sam da je to idealan put prema njihovoj socijalizaciji jer kad su u grupi udarali ritam morali su obratiti pažnju na svoje pokrete, ali i slušati što rade ljudi oko njih. Istovremeno, stvarali su buku, ali buku koja je imala smisla i koja je iskazivala njihov revolt, ali i zajedništvo, pa je djelovala iscjeljujuće. Na čuđenje svojih kolega, uspio sam ih posjesti u istu prostoriju, a da se ne tuku.' Čitajući mnoge knjige o ritmu i plesu, naišao je na knjigu Gabrielle Roth i odmah se zaniteresirao. Nakon prve radionice shvatio je da je metoda 5 ritmova ono što ga istinski zanima. Stoga su Silvija i John sredinom 90-ih postali utemeljitelji ove metode u Hrvatskoj, ali i okolnim zemljama – Sloveniji, BiH i Srbiji. Uz njih je u Udruzi 5 ritmova Zagreb, u instruktoricu je stasala i Lucija Glagolić, diplomirana inžinjerka elektrotehnike: 'I ja sam od najranijeg djetinstva išla na balet, a zatim na suvremeni ples i mnoge satove društvenih plesova, iskušavajući razne forme, no kad je Silvija počela u Zagrebu s Valovima, odmah sam shvatila da je to za mene. Zašto? Pa jednostavno zato jer nema pravila, nema ograničenja i mojem tijelu daje potpunu slobodu izražavanja. A svaki rad s grupom za mene je jednako novi izazov i novo iskustvo kao i za svakog plesača.'

Silvija je dodala :'Svi mi dobili smo slobodu pokreta samim rođenjem, ali smo tijekom života na to zaboravili, sputani raznim nametnutim okolnostima. Uvijek razmišljamo o tome kako izgledamo, što drugi misle o nama, hoće li naše tijelo učitniti nešto protiv nas i protiv naše volje. I iste probleme imaju apsolutno svi ljudi bez obzira na dob, spol i izgled – i debeli i mršavi i stari i mladi i muškarci i žene. Zato je tu 5 ritmova da uz njih naučimo kako se osloboditi tih stega i zato je svaki pokret u ovom plesu dopušten i poželjan jer nas oslobađa nagomilanih strahova, ljutnji i povreda.

Svo troje instruktora slažu se u jednom – svako tijelo u svom pokretu je prekrasno jer je jedinstveno i neponovljivo i jer priča svoju životnu priču.

Evo kako su John Kelly i Silvija Tomčik Kelly opisali svaki od pet ritmova:

TEČNI RITAM:

Uči nas o počecima – kako o početku života, tako i o novom početku svakog dana, svih naših odnosa i svega što radimo. Uči nas da slijedimo sebe, svoje impulse i energiju, kao što majka slijedi potrebe svog djeteta. To je stanje prilagodljivosti i opuštenosti te povezivanja s našom energijom i njezinim uzemljenjem. Tečni je ritam otkrića. To nam znanje pomaže u razotkrivanju "vela poznatosti" (naših uobičajenih načina gledanja i reagiranja na svijet) te u kretanju s postojećom energijom, umjesto da se opiremo i tako osnažujemo upravo ono, čemu se opiremo.

STAKATO RITAM:

Nakon slijeđenja i dolazi stakato koji postavlja ograničenja koja kreiraju mogućnost povezivanja s drugim ljudima. Uči nas kako da komuniciramo, ne samo riječima, već i pokretima. Pomaže nam da postavimo jasnu komunikaciju usklađenu s našim istinskim osjećajima. To je žestoka, strastvena energija koja dolazi iz srca. Djelotvorno izražavanje stakata znači da smo potpuno u sadašnjosti, da imamo jasan osjećaj smjera kretanja i da nas vode vlastita strast i unutrašnja vatra.

KAOS:

Uči nas otpuštanju – ideja, planova, ljudi, mjesta… Svatko od nas bio je barem jednom u situaciji da se mora predati, da mora napustiti nešto – bilo da je to posao, veza, prijateljstvo, neki odnos. Kaos nas uči kako da se predamo i otpustimo nešto. Ta situacija praznine daje nam bijelo platno za stvaranje, u kojem se suprotnosti rastaču, a mi nestajemo u carstvu čistog stvaralaštva. To uključuje slamanje obrazaca uma koji znače vezivanje za prošlost kao i vezivanje za budućnost (nelagoda, tjeskoba, napetost, stres i svi oblici straha), koji nas sprječavaju u djelotvornom življenju vlastitih snova i vizija.

LIRSKI RITAM:

Označava lakoću postojanja, radovanje i prihvaćanje stvari i života kakav jest. I ono što nam daje mogućnost da živimo jest sigurnost da ćemo se već nekako snaći i da ćemo moći odraditi različite životne uloge – na poslu, kod kuće, među prijateljima, biti odrasla osoba, ali ne zaboraviti biti dijete. Lirski ritam je energija pustolovne igre. Učenje postaje proizvod naše očaranosti i zanimanja. A ponajviše se smijemo. Odustajemo od svoje ozbiljnosti i vidimo humor u svojoj bespotrebnoj patnji i uzaludnim naporima da kontroliramo. Radujemo se čak i stvarima koje se svaki dan u našem životu ponavljaju jer nam ulijevaju sigurnost i čvrsti temelj.

RITAM DUBOKE TIŠINE:

Uči nas da sve ima svoj kraj. On može simbolizirati i starost i kraj života. Ali naša kultura koja nerijetko nameće izvrnut sustav vrijednosti, zaboravlja da starost i blizinu smrti ne treba doživljavati kao tabu. Jer upravo taj dio života pršti bogatstvom. Bogatstvom poučnih i korisnih znanja, zanimljivih priča i doživljaja. U ritmu duboke tišine se obnavljamo i kontaktiramo s dubokim izvorom unutrašnje mudrosti, gdje život postaje meditacija u pokretu, a svuda vidimo međupovezanost. Djelovanje rođeno iz ovog tihog mjesta bit će sažeto i učinkovito.

MOJE ISKUSTVO:

U laganom tečnom ritmu, preko ubrzanog stakata i razuzdanog kaosa, do smirujućeg lirskog, a zatim meditativnog ritma duboke tišine odvijaju se sve naše misli i želje, svi postupci i svi osjećaji. Stoga bismo metodu 5 ritmova mogli nazvati i alegorijom našeg cjelokupnog života i svega što nas okružuje. Shvatila sam to prije pola godine kad sam se na seminaru na Hvaru prvi put našla na Silvijinom ciklusu Valova kako se nazivaju satovi na kojima se pleše u svih pet ritmova. Trema od grupe i plesa uz dnevnu svjetlost nestala je već nakon Silvijinog kraćeg uvodnog govora. Objasnila nam je da se ovdje ne natječemo u vještini plesanja, već da svatko pleše za sebe, osluškuje svoje tijelo, svoje potrebe, svoje osjećaje, pa i onda kad želimo cijeli sat samo stajati ili samo tapkati nogom o pod. Važno je samo da se u svakom trenutku ponašamo u skladu sa svojim osjećajima i potrebama, i da u tom budemo autentični.

Prvih nekoliko dana zapravo sam najviše uživala u glazbi i mogućnosti da se krećem u skladu s njom. U to vrijeme motivirali su me stakato i kaos, u tečnom ritmu nisam se najbolje snalazila, dok bi mi lirski i duboka tišina tek povremeno vraćali zadovoljstvo i smirenje. Isto tako najugodnije sam se osjećala plešući sama, a ples u paru – iako i tada svatko pleše za sebe - bez fizičkog kontakta, nerijetko mi je oduzimao mir i koncentraciju, unosio zbunjenost i odnosio nesmetani užitak u glazbi.

Slični osjećaji nisu me napuštali ni kasnije na zasebnim Valovima. Mnogo sam puta razmišljala kako da to ispravim, što bih trebala napraviti, kako bih se trebala kretati... sve do radionice pod nazivom 'Povezivanje' na koju sam krenula početkom ožujka.

Već na prvom satu Silvija nas je podučila da ne moramo uvijek slušati samo glavu. Ako nas u nekom trenutku povedu stopala, cijelo tijelo može krenuti za njima. Drugi put to mogu biti ruke, treći put ramena, četvrti put leđa... Osvijestila sam da nas intuicija može odvesti mnogo dalje od razuma. Te večeri, nakon tečnog, stakata i kaosa, lirski ritam i ritam duboke tišine prihvatila sam ležernije – prvi put otkako plešem 5 ritmova dočekala sam ih opušteno sjedeći na podu dvorane i uživajući u laganoj glazbi.

Već idući tjedan Silvija je počela Val razgovorom o tome koliko primjećujemo ljude oko sebe i obraćamo li na njih pažnju? Bio je to tek uvod u dvosatno učenje o percipiranju drugih bez otpora ili ljutnje, bez kritika i očekivanja. Naprosto prepuštanje vlastitom plesu uz drugu osobu i prihvaćanje njezinih kretnji, ponašanja i njezinog karaktera. Većina grupe ustuknula je pred zadatkom, sve dok nas Silvija nije suočila sa samonametnutim ograničenjima:'Ljudi, zar ne vidite čega vas je strah? Pa, samo sam vas zamolila da dvoje po dvoje prijeđete s jedne strane dvorane na drugu i pri tom sam vam dala potpunu slobodu. Možete i odšetati, ako vam je tako lakše. Zamislite kako li se tek ponašamo u stvarnom životu kad se od nas očekuje rješavanje nekog problema?' Već u drugom pokušaju osjećaj je bio veličanstven. Shvatila sam da je interakcija s drugim ljudima moguća i onda kad svatko pleše svoj ples na istu glazbu. Čak i tada može se doći do cilja. U ovom slučaju – na drugu stranu dvorane.

S nestrpljenjem očekujem iduće satove. Zanima me čime smo sve sputani u svakodnevnom životu? Koliko se kroz pokret mogu obnoviti zalihe samopouzdanja, tolerancije, koncentracije, smirenosti i opuštenosti? Kako se unatoč preprekama možemo nastaviti kretati koristeći pritom intuiciju i kako nakon svega pronaći potrebno smirenje, prihvatiti okolnosti i naučiti se radovati budućnosti? Jer, kako kaže Gabrielle Roth – 'Pet ritmova povezano je s pet slojeva svjesnosti. Oni oslobađaju tijelo, izražavaju srce, prazne um, bude dušu i utjelovljuju duh. Na tom putu nema ispravnog načina – postoji samo vaš način.'

I baš zato nije samo poučno, nego vrlo, vrlo zabavno.

Napisala (i otplesala) Paula Bobanović