NEOČEKIVANI BLAGOSLOV

Razgovor sa Gabrielle Roth i Jonathanom Horanom

Vodila i napisala Jami Shoemaker

Pazi - ovaj intervju je vođen 2001., nije najnoviji :-) ali nadam se još uvijek zanimljiv.

Na prvi pogled, nikada ne biste rekli da su njih dvoje u rodu. Ona se kreće sa gracioznom mudrošću koja dolazi iz iskustva, njezina visoka mršava figura je tiha, a opet impozantna. On skače kroz sobu sa neukrotivom energijom sirove mladosti. Ona je tamnokosa i uglasta. Njena crna odjeća viče “Manhattan!”. Njene oči govore, “Suosjećanje”. On je plavokos i mišićav, surfer u žarko narančastoj odjeći. Njegov nemir je zarazan. Njegove oči govore “Strast”. Ona je Misterija. On je Divlje Dijete. Ali ima puno toga više u ovo dvoje, nego sto oči mogu vidjeti. Za početak, oni su majka i sin. Njihova zajednička točka? Cijeli život posvećen istraživanju na plesnom putu samo-ostvarenja.

Međunarodno slavna učiteljica plesa, umjetnica koja snima nagrađivane albume te kazališna redateljica, Gabrielle Roth je provela 35 godina istraživajući moć pokreta, podučavajući 5 Ritmova, trenirajući međunarodni tim instruktora i dizajući ljude sa guzice, da pokrenu tijelo i protresu svoje duše. Njen sin Jonthan je bio njen najpohlepniji učenik. Sada je on njen najtraženiji instruktor.

Nedavno sam sjela da popričam s njima o njihovom odnosu i radu koji ih povezuje.

Jonathan, tvoja majka se bavi ovim i prije nego sto si se rodio. Kako je bilo odrastati sa Gabrielle?

Jonathan Horan: Bilo je predivno. Od malih nogu bio sam izložen katarzama. I tome da je to prirodno i da je to dobro i da je to iscjeljujuće. Tako sam odgojen. Bilo mi je jako čudno prvo odrastati u Esalenu (Esalen Institut u Kaliforniji, gdje začelo sjeme 5 Ritmova) i onda kad sam imao 6,7 godina napravio sam veliki skok van u svijet i preselio se u neka druga mjesta, i onda sam vidio da to (katarza) nije svugdje prirodno. I bila je razlika koju sam mogao primjetiti između ljudi koji rade na sebi i onih koji to ne rade. To je stvarno bio ključ za mene zato što u to vrlo mlado i nevino vrijeme, sam u svojoj prirodi osjećao da je to bitno, i da volim tu energiju i da volim ljude, i da dobivam više od ljudi koji su sudjelovali u svojim procesima.

Odrastajući u Esalenu nisam bio samo izložen radu od Gabrielle, nego radu skoro svih koji su tada bili uključeni u pokret ljudskog potencijala tada. Tamo je bila nevjerojatno drugačija vibracija iz soba gdje su ostali radili svoje i sobe gdje je Gabrielle radila sa ljudima - ta velika razlika u njihovoj energiji dok su izlazili iz sobe. Bilo je nevjerojatno odrastati sa majkom koja je bila učiteljica i koju su poštivali skoro svi s kojima se srela. Vidio sam koliko je ona utjelovila ovu informaciju koju je prenosila drugima, i kako je divna ta mudrost bila za mene.

Kad sam napunio 9 godina, provodio sam cijelo vrijeme na vikend radionicama. Bilo je super dobivati poštovanje od odraslih oko mene, jer kad izađeš iz glave, odjednom više ne pričamo - mi plešemo; u odnosu smo. Dešava se povezanost između mene - 9 godišnjaka i 35 godišnjaka. Za mene, to mi je puno koristilo, jer se sjetim sve druge djece koji to nikada nisu dobili. Sve što su dobili je: “Ne govori dok ti se netko ne obrati.” Zahvaljući tome da sam osjetio tu povezanost odrastajući, dobio sam veliku količinu sigurnosti - da znam da imam puno za dati makar sam bio jako mlad.

Kada sam došao u pubertet, stvari su postale jako intenzivne. I Gabrielle je bila pametni roditelj - ona je znala da ću ja učiniti što god ja želim učiniti. Ali smo imali odnos koji mi je dopuštao da joj govorim o tome što radim i da čujem njena iskustva. I onda kada bi izašao u svijet i činio stvari - ako sam se izgubio, to bi i osjetio. Bilo je nešto u tome sto me je naučilo odgovornosti. Bilo mi je super imati mjesto gdje sam mogao staviti svu tu energiju koja se vrtjela okolo; sva iskustva i teškoće sa roditeljima i školom i učiteljima i prijateljima i cool ljudima i ne-cool ljudima, moći dopustiti da se sve to vrti u meni i u plesu, i izaći iz plesa sa osjećajem da sam se pročistio, to mi je bila velika čast.

Plesanje prakse 5 Ritmova mi se stvarno čini početnom točkom za putovanje kroz slojeve i slojeve našeg iskustva.

Horan: Lako je ići kroz cijeli svoj život, hodati okolo i propustiti te slojeve sebe. Radionice me podsjećaju na pisanje, jer čin pisanja te gura da artikuliraš nešto specifično. Ista stvar je kada dođeš na radionicu sa namjerom.

U svim našim životima, imamo sva ta iskustva kako plutaju naokolo u našoj podsvijesti, a da nisu stvarno završena, kompletirana. I onda ako ste npr. kao ja - Ja ću se probuditi ujutro i samo početi pisati o bilo čemu, i odjednom odnekud, moj um se vrati u iskustvo kada sam imao 6 godina, i onda ću pisati o tome što mi se dešavalo baš tada, i tako procesiram tu informaciju. Ona više ne pluta tamo negdje, prijeteći mi iz glave. I u procesu te artikulacije, mogu pronaći kristal tog iskustva. I onda umjesto da to iskusto bude neki moj veliki problem, sada imam način da se povezem sa svijetom izvan sebe.

Radionice su na tom istom putu. Pojaviš se, nisi mislio na ništa posebno, krećeš se, odjednom to dođe iz neke druge perspektive, i svodi se na to što si rekla o svim našim slojevima. Kako ide ona izreka? Slika govori tisuće riječi. Ples i pokret vjerojatno govori njih milijun. Možeš napisati cijelu knjigu o svojem odrastanju-ima se tu toliko toga za ispričati. A u činu plesanja, to sve prolazi snažno kroz cijelo tvoje tijelo, i pričaš tu priču. Samo na drugačiji način, ne korigiraš, ne editiraš to kao što bi činila to da pišeš o tome.

Dakle radi se o tome da izađeš iz svoje glave. To je onda potpuno drugačiji jezik.

Horan: Oh da, i u sadašnje doba nema puno poštivanja za taj naš jezik. Ali opet, sve više i više, dobiva svoje tlo i napreduje- moć plesa i muzike.

Mi ih tražimo natrag, vraćamo na pravi put. Sve radionice 5 Ritmova su na jedan ili drugi način, ritual. Ritualiziramo svoje živote unutar svojih zajednica. Što se više udaljavamo od ovih dubokih tamnih tajna, i otvaramo se da vidimo potpunu sliku toga što je tamo vani kad si u sobi sa svim tim ljudima, ti shvatiš da nisi tako izoliran ili drugačiji kako si mislio da jesi.

Gabrielle Roth: I kada se mučimo sa tim slojevima iskustava, ne činimo to uvijek svjesno. Zaglavimo se vrteći se unutar njih, umjesto da nađemo kreativni način da se bavimo njima i da budemo odgovorni za njih. “Ovo je ono sto ću zadržati a ovo je ono što otpuštam.” Ples dovede sve to na jedan vrlo esencijalni, ritualistični, energetski nivo, i mislim da je to cijeli smisao ove prakse: dovesti sve na tu razinu esencije, tu razinu energije, gdje se sve samo kreće u ritmovima i obrascima i valovima i ciklusima i možemo vidjeti da je sve ples.

U povijesti prakse ovakve prirode, više žena nego muškaraca će se pojaviti na plesu. Znaš ono ”Muškarci ne plešu.” Jonathan, da li se osjećaš da imaš ulogu uzora za muškarce?

Horan: Mi zapravimo radimo sa energijom i pokretom, ne plesom. No u isto vrijeme, da to je veliki problem: Muškarci i “plesanje”. Muškarci mogu upasti u 5 Ritmova bez da imaju sav taj otpor koji bi inače imali prema obliku plesa u kojem se radi više o tehnici. Kada plešemo na ovaj način, radimo sa svojom energijom, sa svojim životom. Kao borilačke vještine - ravnoteža, harmonija, prizemljivanje - sve je to univerzalno. To nije muškarci i žene. To je svi.

Roth: Ja mislim da tu ima jos više emocija. Tipa, muškarci su više fizički - sve igre i sportovi. Tu postoji natjecateljska crta, radi se o formi i pravilima. A ples nas vodi više u nepoznato - u to da budeš ono što jesi. Da budeš svoj vlastiti obrazac energije - ne igrač hokeja ili nogometa - nego samo da osjetiš svu tu energiju koja hrani našu potrebu za sportom. I onda se možeš pitati” “Što je stvarno iza kulisa, u tajnosti? Kako se krećem i što to govori o meni? Kako mogu to promijeniti , kako se proširiti i rasti?”

Horan: I u isto vrijeme, ako je tvoj unutarnji život u svojem redu, bit ćeš bolji u bilo kojem sportu kao i drugim stvarima koje činiš. Ako imaš ideju o tome što se dešava u tebi energetski, u drugim ljudima, u zajednici, u mjestu gdje živiš - ako možeš pogledati ispod površine svega, onda imaš nevjerojatno tajno oružje. Ono te vodi preko ega i u tvoj vlastiti duh.

Izvan ega i u duh - kroz emocije. Još jedno područje koje nam je tipično teško za istražiti.

Horan: Da, ja vidim razlog zašto je tako u tome jer imamo potencijal biti tako destruktivni. Ako zatvoriš čepom sve dovoljno dugo, onda je stvarno strašno čak poželiti dotaknuti rubove toga, jer se bojiš da ćeš samim time izgubiti kontrolu i postati stvarno izvan kontrole. Zato je toliko bitno imati neku vrstu prakse, na redovnoj bazi, koja ti dopušta da izvučeš sve to iz svojeg tijela i isprazniš.

Ako ne plešem 2 tjedna, osjetim kako to raste. Ako ne plešem dva mjeseca, stvarno osjećam taj rast - sva ta energija u meni bez adrese. Sve te stvari koje se prošuljaju pored mene. I nekako u plesu, one ni ne moraju imati točnu adresu, ali na višoj razini, tvoje cijelo tijelo prolazi kroz taj katarzični proces, izvlači svu agresiju i stres i dovodi tvoje stanje u centriranje.

Bez da ideš 20 godina na psihoterapiju.

Horan: (smije se) Upravo tako. Ljepota toga je da ne moramo ni pričati o tome.

Pa, toliko toga što doživljavamo ne možemo staviti u riječi.

Roth: Da, i ne trebamo. Moguće je da se samo prepustimo plesu. To je vrlo organski i ne moramo točno znati ni što to prepuštamo i otpuštamo. Mislim da svi mi Zapadnjaci smo zatvoreni negdje iza naših srca. Pronaći spontani i izražajni način da se izrazimo emocionalno je dosta teško. Teško svima nama. To je nešto što dijelimo. Svi pokušavamo dobiti pristup toj iskrenosti - kako da budemo stvarni. Kako da budemo ranjivi i u isto vrijeme snažni, da znamo da je naša moć u našoj ranjivosti, našoj mogućnosti da budemo istiniti i da izrazimo ono što se stvarno događa u nama. A to stanje nam dođe stvarno prirodno u pokretu.

Gabrielle, kako se osjećaš što te tvoj sin prati na tvojem putu i podučava tvoju praksu?

Roth: To je potpuni blagoslov. Neočekivani blagoslov. Stvarno nisam očekivala da će se to dogoditi, ali dogodilo se vrlo prirodno. Jonathan je sudjelovao na radionicama cijelo vrijeme, i bio je moj naposvećeniji učenik. Smijao se kad bi rekla nesto smiješno. Stvarno sam osjećala njegovo prihvaćanje, njegovu dozvolu. To je tako čudna stvar, zato što gledamo na to obično na obrnuti način, da su roditelji ti koji svojoj djeci daju dozvolu. Ali djeca daju istu dozu dozvole natrag, da mi budemo ono što jesmo. I on mi je to oduvijek davao. Njegova prisutnost u sobi mi je ukazivala da mora da radim nešto dobro.

Stvarno osjećam to kao dubok blagoslov - ne samo to da bi on nastavio raditi ovaj posao i podučavati ovu praksu, i rasti unutar nje i dozvoliti mi da mu budem mentorica, nego i to da je voljan to podijeliti sa puno drugih ljudi. Ponudila sam mu taj izbor: “Mogu ti sve ovo samo proslijediti, i onda ću konačno stići pogledati puno više filmova (smijeh) ili možemo to dijeliti i napraviti trening.” On je htio to dijeliti.

Tako da cijeli ovaj plemenski svijet 5 Ritmova je prošao kroz njega isto toliko koliko je prošao kroz mene. Jako sam sretna, zato što imamo predivne učitelje i nevjerojatne zajednice po cijelom svijetu. A imati njega uz mene dok idem kroz sve to...to je...za to nemam riječi (smijeh). Hvala Bogu da plešem!

Jonathan, kazi mi nesto o radionici “Valovi”

Horan: Zapravo, tema te radionice je u zaljubljivanju u svoje tijelo, ponovo. Povratiti sebi svoju moć na način da budemo sposobni pogledati u dvije strane sebe - jednu koju zovemo sjenom, ali koja je polarna 5 Ritmova. I da budemo sposobni potpuno prihvatiti taj dio nas bez osude i početi aktivno raditi s njom tako da kad god ispadnemo iz čistoće jednog od ritmova, npr Stakato, u njemu je samo čista jasnoća i povezanost i fokus, za razliku od napetosti i rigidnosti, bilo da se radi tu o našem umu ili tijelu ili srcu.

Ova radionica nam pomaže da to vidimo, da to osjetimo, da to prihvatimo, da smo voljni pogledati u to i proći kroz to, i u samom tom činu, to transformiramo i ne zapinjemo nigdje. Učimo ponovo kako biti u našem tijelu, i 5 Ritmova su izvrsna mapa za potencijal našeg tijela.

Roth: Da, mislim da je prva razina je učenje o tome kako da vidimo ritmove kao perspektivu, kao način da vidimo da je cijeli život energija, energija je pokret, pokret je život - sve je to ples. I ovo je prirodna praksa, kao yoga ili neka druga praksa koju možete odnijeti sa sobom kući i koristiti da proširi riječnik vašeg tijela. Mislim da na početku, nas jako interesira da se samo dobro zabavimo. Ove druge stvari se pojave, izađu van, i to je razlog zašto su ove druge mape stvorene iz procesa. Ali na početku, samo se krećeš i onda se sve ostalo otvori i pokaže.

Kad Jonathan priča o sjeni, to nije sjena na Jungov način. Radi se o tome da postoji i druga strana Ritmova – kako i kada se opiremo kretanju. Kada stvarno uđemo u taj otpor i pokrenemo ga, on postaje ples. I tako možemo prigrliti sve dijelove sebe - sve naše energije, uključujući i otpor prema pokretu. Kojeg zapravo ja osobno, imam puno.

Horan: Na svaku radionicu ja uđem sa nekom dozom napetosti, iz ovog ili onog razloga. I onda čim stignem na nju, i čim se prisjetim i osjetim prostor i počnem se kretati i osjetim taj pomak u sebi, uvijek se osjetim bolje. Uvijek se na kraju osjećam bolje.

Roth: Ljudi uvijek to kažu “Nisam mislila da ću se danas moći kretati. Nisam mislio da ću danas moći išta napraviti a sada se osjećam sjajno.” To je ono što se desi kada dopustimo da stvari budu kakve jesu i prođemo kroz njih. Stignemo na potpuno novu razinu energije.