Feedback sa Cycles radionice u vodstvu Kathy Altman, Njemacka, 2010:

Bilo je fenomelano, očarala me je ta žena svojim uzemljenjem, jačinom, ljubkošću, srcem, određenošću, podrškom, putovanjem kroz cikluse naših života, sve je moralo van da izađe, budila je, provocirala na jedan svoj jedinstven način, respekt! Bilo je to putovanje kroz čitav moj zivota, susrela sam se sa svakim djelom sebe proputovala još jednom kroz stvari koje su se trebale razješiti sa mamom, tatom, probudile su se, krenuli su sjećanja, prerada otplesana, oproštena i zahvalna za to iskustvo koje se iz davne boli sad pretvorilo u mudrost. Da je nije bilo nebi bilo naboja da dotaknem te dubine i visine, pa hvala im sad i zauvijek. Ja sam djete koje je nastalo iz njihove strasti i eto sad plešem to njihove vjecavanje, ujedinjenje ženske i muške energije. Vidjela sam jasnije mamu i tatu u sebi, dvije strane koja svaka vuče na svoju, išla sam time da ih spojim, opet vjenčam u sebi, pomirim, iscjelim, dosta mi je to pomoglo da se nešto novo rodi u meni u tom ponovnom susretu sa njima. Javila se tuga, otpuštanje, olakšanje, pa sreća da idem gdje treba da budem i gdje mi je mjesto. Sa maminom stranom gena moram dosta da radim na sebi, da izlazim iz te inercije, depresije, dubijoza, ukočenosti, zatvorenosti, da svoje emocije dovedem u tok koji će mi goditi, nema odmora, tu je naboj, sila gravitacije me tjera na dole, da padam, sudbina me čeka iza ugla, moram joj ući u tok, sve što je smrzlo tu mora se otopiti, pitam se gdje je moj dom, nalazim ga u centru sebe, kod svog pupka, tu je moja veza za bogom. Tata je uvijek bio definisan, odlučan, nagao, određen, usmjeren, aktivan, koji vidi svrhu u služenju ljudima, majstror nad majstorima, Dr. auto i avio motora, koji me ući kako auto diše a ne da se samo vozi mehaniski, pita me ko si? Misli! Djeluj! Razmišljaj! Razgovaraj! Diži se! Uspravno! Šta je? Odluči se! Otpusti! Srece lupa ko bubanj kad dođem u dodir s njim, to je ljubav i jedno vječno prijateljstvo, Ja sam ti, Ti si ja, Obadvoje pripadamo njemu našem bližnjem. Vidim njegove greške i učim iz njih, ponizno se pokoravam tim slabostima i tečem životom jer su i to moje slabosti. Život i moje djelovanje treba da bude jednostavno, iskreno, određeno, osmišljeno, sa svrhom, predaja. Volim ga, ljutim se na njega, svadmo se, mirimo, dižemo se skupa iznad granica i vidimo nove vidike, djelimo ideje i vizije, gledamo naprijed, gradimo vječni most u našem unutrašnjem i vanjskom svijetu.

Pubertet je bio samo moj, jedinstven, tu sam se srela sa samom sobom ponovo i spoznala,

ako baš želim svoju esenciju da nađem, trebam otići na neko zabavno mjesto i kad budem vidjeli sebe tu vječnu djevojčicu koja pleše bez pauze da se ja za sebe pitam kakava je to SPODOBA uopste, znam da ispred sebe imam najsrećniju osobu, koja svakim svojim gestom, bilo u fizici bilo u akciji, prkosi nečemu..A pobjediti prkos svoj je dati sebi slobodu življenja.

U zrelosti u dobu u kojem se krećem vidim jasnije sebe, neko ko zna šta želi, ko ima svoje ideale, svrhu, zrelost koja je pomiješana dječačkom razigranošću tako da svakog trena sam otvorena za novo iskustvo. Neke ljude opisujemo kao egoistične i egocentrične, umjesto egocentrična korektnije je reći da je u potrazi za sopstvenim centrom, jer u svemu tome osjeća mogućnost za direktno iskustvo.Korisnije je shvatiti da ni jedna osoba ne može biti ni od kakve vrijednosti ni sebi ni drugima dok predhodno ne otkrije ko je i šta ona sama. Svaki čovjek ima neku oblast života u kojoj traga za razumjevanjem sopstvenog značaja kroz potpuno nesputano samoizražavanje, da li je to polje umjetnosti, intelekta, emocija ili podizanje djece! Bitno je to u svojoj zrelosti živjeti.

A za smrtu, stalni moj preatioc u svemu, moj vječni drug koji mi uvijek na uho šapuće pitat ćete starost gdje ti je mladost bila, pa se mala hvataj posla J Ja sam fascinirana njome, nju doživljavam u svojim transformacija, otpuštanjima, to je moja vječna tema. Smrt je sastavni dio mog života, ja o njoj često razmišljam, pričam, pozivam. Moje suočavanje sa smrću je neizbježno gubljenje granica koje me odvajaju od svega nepotrebnog i ulazak u to neko drugo područje je uvijek veoma stvarno i snažno. Ja za vrijeme svog života doživjela sam najraznovrsnije krajeve i početke koji svi predstavljaju male smrti i ponovna rođenja. Napusšanje škole i ulazak u svijet odraslih, slom veze i kasnije ulazak u novu vezu. Postoji sila smrti u meni koja od mene očekuje da šire iskusim život razbijajući barijere koje me sputavaju, a smrt je put do mog oslobođenja. Prihvatanjem smrti pojačava se moj intezitet života jer navodi na odbacivanje svega nebitnog što samo oduzima dragocjeno vrijeme i podstice potpuno novu i radikalnu transformaciju životnog stila i moje prirode.

Igraj svoju igru, opusti se, uhvati ritam J `Prije ili kasnije bit će svima jasnije!

Pusaaaaaaaaaa do neba J i jedna pjesmica za tebe!

Svak ima san i tajnu svoju

Ideal,viziju skrivenu sto vreba.

Ponekad se rode i oni sto sanjaju budni,

Sto cuvati ih se treba,

Sto ih se plase male Duse

I sto ih ljubi Bog sa neba.....

Alma