Feedback sa radionice “ŠUTI I PLEŠI” sa Emmom Leech

Evo mene s dojmovima.........dakle.......radionica naizgled laka, bez znojenja pretjeranog. takva je bila glazba, naime, barem meni. Dojmovi o Emmi..... ženstvena, putena, svoja, zna što radi...... pritvorenija nego što sam očekivala, onak šamansko-ženski zna bez puno riječi reći kaj hoće....... a sve kaj je rekla..... kao da sam netom prije poželjela da kaže........ vrlo jasna, nenametljiva, zemaljski-zrela.... ja bih rekla da ne znam da je Engleskinja, da je garant iz neke španjolske loze..... pa kad je pustila nekoliko flamenco stvari (koje naprosto obožavam) BAŠ na mjestu kad je spomenula da izvučemo svoju strast van...... shvatila sam koliko vam glazba i ples mora biti u harmoniji.. i koliko onda tijela sama govore, liječe se ili zacljeljuju i pokazuju se i otvaraju i puštaju da ode ono kaj treba otići......... to sam doživjela kod Johna u Beogradu isto.... valjda mi je taj ritam srca tak sjeo... pa hvatam doživljaje... i tak brzo povežem neke stvari da samu sebe iznenadim........ genijalno mi je to kaj sam nakon duugo vremena zavoljela svoju ljutnju ČAK, znala sam da je imam, da moram povući pod hitno neke granice, htjela sam je prihvatiti usprkos drušvu koje je ne želi imati (pa je zato ima toliko puno potisnute).. a sad ne samo da sam je prihvatila, nego ju jako volim...... čuva me od sveg onog što ne želim za sebe..jeeeeeeeeee....... i konačno si dozvoljavam govoriti ne kad želim reći ne nečemu.... bez krivnje i milion misli kak bum nekog povrijedila........ Ima jedna zanimljivost da ti spomenem.... primijetila sam da mi isplivava DOSADA, kao osjećaj (ne znam jel radionica to potakla, jer inače čitam knjigu Proces prisutnosti, M.Browna, a tam se pak rade neke vježbe s dianjem...blabla)........ ono.nekak mi je hrpa stvari, ljudi pogotovo, ja sama.... način kak živim i kak se u zemlji i na Zemlji živi.... mislim prvenstveno na svoju vrstu. nekako mi je sve dosadno........ ja koja sam bila Kraljica za druženje i brbljanje sad shvaćam da mi se šuti više, i da mi je beskrajno zanimljivije biti u prirodi nego sa ljudima... većinom..... Dragi Lastane, jesam li ja normalna?.......:-)))))))) Ma, znam da jesam i da je to faza kad prepoznajem svoju dosadnost, pa mi je svijet refleksija....... ali eto, sve sam ti to ispisala da znaš.. pa ti vidi........ hehehe... kaj buš s tim...... draga učiteljičice moja plesna i svakakva još...........

Uglavnom.... olakšana sam za spoznaju da se SMIJEM ljutiti, pa čak i javno..... heeeeeheeeeeeheeeee... fora mi je kaj je ljutnja nekako muško-energetska energija.... a ona ju je na ženstveno-nježan-emotivan način izvukla iz nas i objasnila je........ e to mi je najveća fora od svega..... uglavnom...... super je Emma.... dubokih očiju i lijepog osmijeha.....

Mirka

Uvijek sam pretpostavljala da ja nisam ljuta osoba, uopce ne. I onda sam shvatila da postoji toliko nacina na koje izrazavamo svoju ljutnju, i ona koju sam ja utjelovila je najopasnija: ja sam izrazavala moju ljutnju kroz moju tisinu, koja je ucinila moje tijelo nevidljivim (kako meni tako i ostalima). Plesanje u ljutnju mi je pomoglo da to shvatim, prepoznam, izrazim iskrenu zahvalnost prema ljutnjji, i da naucim kako da ju koristim kao izvor mocnih energija koje mogu biti upotrijebljene na kreativnije nacine. Emma mi je pokazala kako ljutnja postaje strast, u tijelu. Kako ja pomogu postati Ratnica koja se bori za Zenu u meni, za Bozicu: prepustanje i dopustanje Boga. Palcevi gore za ovu radionicu!

Silvana

Kako sam bila prošle godine na Emminoj radionici Strah i Hrabrost i samo sam se bacila u ples tako je bilo i ove godine. Ljutnja me tepla (drmala) od ranog jutra jer je nešto u meni znalo kam ide. Po dolasku na radionicu bila sam nekako tanka sa sobom i na nekom čudnom (teško definiranom rubu). Kao da ću ili plakati ili pljuvati ili povračati ili se upišati. Ništa se od toga nije desilo. Grupa je bila nekako mirna i tiha i pažljivo smo prilazili temi i plesu. Poznati ljudi, mekoća, kontakti i zagrljaji opet su me vratili u obitelj i pleme. Divno. Sve je prošlo jako brzo, prebrzo. Odjednom je bilo gotovo. Trenutke puštanja ljutnje kroz dijelova tijela najviše pamtim jer me boljelo u pojedinim dijelovima i imala sam osjećaj težine (ukočenosti) i da gubim dah tj. da sam bez daha. Također me dojmio ples naše reakcije na ljutnju. Mogla sam "razmahati" se u svom plesu skrivanja, bauljanja, izbjegavanja, bježanja, straha i sl. nešto se otpustilo. Uvidjela sam koliko se skrivam iza ljutnje pa me "uhvatila" nagost. Voljela bi da tako ostane za moje dobro. i(li) da se vodim strašću koju smo budili na kraju radionice.

Nena