LJETNI PLES 2009 KRK

FEEDBACK RIJEČI I FOTKE I SLIKE

Ljetni ples je za mene bio putovanje u privatni prostor, mjesto gdje sam mogla biti ne ja i bolja, nego mjesto gdje sam si mogla uzeti za pravo reci "ne" ukoliko mi nesto ne pase, odmoriti kada sam umorna, izbaciti ocekivanja drugih iz glave i po prvi put nakon dugo dugo vremena osluhnuti vlastiti unutarnji glas i slijediti ga.

Bilo je prekrasno ne razgovarati, ne misliti, ne ispunjavati ocekivanja vec tjedan dana samo biti, plesati, postojati, znojiti se, osjecati kako se krhotine spajaju i polako ponovno osjecati tko sam, sto zelim, kuda idem, biti svoja...

Ljetni ples je bio poput carobnog tepiha koji me vodio na put prema sebi.

Ljetni ples je meni osobno znacio jako puno, pocetak oporavka...nisam znala hocu li moci i dvoumila sam se da li da idem ili ne, zbog bolesti zivim vec neko vrijeme sputana u tijelu kao u kavezu i slusam njegova ogranicenja, odricem se stvari koje volim, odmaram, mirujem, pijem lijekove, polako se na neki nacin gasim iznutra.CAk ni u meditaciji nisam vise mogla pronaci taj osjecaj cjelovitosti.

U jednom trenutku na plesu, u jednom staccatu, kada sam bila na putu da odustanem jer tijelo nije moglo vise, negdje iz dubine mene potekla je energija snagom za koju nisam znala da je imam, osjecala sam se zivo, snazno, mocno, prisutno, ne kroz ogranicenje tijela ni uma koji je povjerovao da je bolestan, nego kao dio beskrajne bujce vatre i strasti za zivotom koja je potekla kroz mene...

To je bio pocetak mog oporavka. I nije bitno kako stvari izgledaju izvana, zapocelo je iscjeljenje iznutra, sada znam put...

Ritmovi su mjesto gdje sam nasla snage da postavljam prava pitanja i nosim se sa odgovorima, mozda nisu praksa koja odgovara svima, ali zbog onog sto mogu dati vrijedi barem pokusati, mozda ne plesati, nego iznojiti svoje molitve :)

Dorotea

Ljetni ples 2009

Vauu, koja radionica! prve riječi koje mi dođu pri pomisli na Ljetni ples.

I bez obzira na moj i drugačiji angažman na radionici osim plesnog, pohađala sam cijeli plesni program, ne želeći ni pod koju cijenu propustiti niti warm up.

upijala sam ju iz sata u sat, iz dana u dan poput lijeka za ozdravljenje..

Da, stanje u kojem sam stigla na radionicu nalikovalo je neprekidnom zujanju pčela u svim smjerovima u krug, odprilike je to najslikovitiji prikaz stanja moje glave onda.

i bilo mi je teško srediti tu moju glavicu i ne bih je nikada sredila bez Johnove pomoći

njegove lude upornosti, kadkad žestoke, kadkad blage, njegove tvrdoglave volje da nas uzemlji, da uđemo u tok tečne energije, tečnog ritma da nas pripremi da uopće možemo ići dalje u novi ritam ...

i bez Silvijine neizmjerne podrške i snage u pozadini vrtloga zbivanja ove radionice.

Ona je uvijek bila tamo uz mene, za sva moja izdanja...

Nikada neću zaboraviti kada sam napokon dotaknula izvor svoje tečne energije i pustila mu da se prelije, u moje čitavo tijelo, u moja stopala laka i teška, magično stabilna na zemlji,moja dva vodiča kroz prostor i vrijeme!

i ta je jednostavna mudrost koračanja i klizanja kroz prostor, vježbanja i vježbanja tečnog ritma otvorila novi svijet u meni, novu mene..

ova me radionica pročistila na organskom nivou jednako kao i na psihičkom, koliko sam samo puta bila na wc-u, poput kakve ptičice, u svim je oblicima i mirisima iz mene izlazila moja voda, moja utroba, moja probava se mijenjala iz dana u dan baš kao i moja psiha.

A zadnji mi je dan darovao nešto osobito, po prvi sam puta uspijela otplesati kopletni ples Širom otvorenih očiju i svih drugih osjetila potpuno budnih za okolinu i sebe, osjetila sam sto to znaci plesati s prostorom , sto znaci svakog ponaosob osjetiti i naći to mjesto u sebi, a ne se zaustavlajti, osjetiti i ići dalje sa svime i ničime...

koja lakoća bivanja!

i duboko sam zahvalna Johnu na ljubavi i toplini, na svojoj posvemašnoj predanosti koju nam je dao u lirskome ritmu veče prije zadnjeg dana, bez tog njegovog poklona nama, ne bih uspijela završiti ovu radionicu u spokoju i ljubavi za sve nas....

Anamarija

Bila mi je to najbolja velika radionica do sada. Pod velika mislim na ove koje traju tjedan dana, plešu se u najvećim dvoranama, okupe 120 ljudi.

Inače nisam najsretnija kad je hrpetina ljudi, ali ovoga puta je em dvorana bila velika i prozori otvorljivi, em su ljudi bili tako nekako takvi da sam imala osjećaj da nas je bilo desetak, jer svi su bili vrlo otvoreni, spremni na ples, na rad, otvoreni.

Bilo je lako plesati u takvoj grupi.

John je bio mekan, to je najjači dojam o njegovom vođenju kojeg imam sa ljetnog.

I opet se desila ona magija koju najviše volim na ovom plesu - svi smo postali magični, napravili smo korak u onaj dio sebe koji može, usudi se, i uživa, i ta magija je ostala u nama i nakon što bismo izašli iz dvorane. Zajednička hodanja po velikom otoku, od mjesta spavanja, do mjesta gdje je hrana (fina hrana!), pa do naše plaže, pa opet do škole, sve je bilo prožeto lijepim i čarobnim. A najviše naša druženja navečer.

Svake večeri smo imali već podrazumijevajući dogovor nalaska na trgu kod bunara - tako je dobro imati toliko ljudi iz svih zemalja i svih godišta koji se međusobno dočekuju osmjehom i prepoznavanjem! Na trgu pod zastavom s heripoterovskom sovom (hehe) koja je kako ispade, znak Krka, prvo su svirale gitare, a mi, mi smo plesali, naravno, ko ludi, bosi i slobodni, na trgu. Prvih večeri smo bili čudnovata skupina - nikome nije bilo jasno da tko smo mi, tako različiti a svi plešemo tako slobodno skupa :D

Sljedećih večeri je sve više promatrača počinjalo plesati s nama, i to je bilo divno, kako je moć plesa velika, da povede sve ljude, a mi smo im na neki način napravili sigurno polje - svih oblika, godina i stilova plesa, ničega se nema za sramiti.

I nakon gitarista svake večeri počinjalo je bubnjanje - hvala vam Tomaž i Seth i Martina i Su! Goli ritam i naše pjevanje, pa onda seljenje niže niz obalu do diska i ponovno bubnjanje uz muziku, uživancija u spoju komercijale, sočnog bubnja i naše strasti. Predivno.

Tijekom trajanja ljetnog plesa Krk je zaživio svojim vlastitim životom - pojavio se srednjovjekovni festival, otok se napunio ljudima, mi smo se probijali, onako mekani, kroz štikle, alkohol, prolazeći kraj diska koji je, uvidjevši kako ples privlači posjetitelje angažirao dvije go-go plesačice (krivo! :D), i tako smo ušli malo dublje u stari grad i tamo pronašli svoj mirniji kutak, kraj crkve, uz lirski ansambl (koliko me lirski može dignuti!), i dalje željni plesa, kad je koncertić završio, nešto dalje gdje se slabašno čula muzika - ispred neke galerije. To je nevjerojatno, kao gladni plesa letili smo prema svakom i najmanjem plesnom zvuku :D to nisam prije nikad doživjela!

I tako smo plešući pred galerijom dobili simpatije vlasnika koji nam se pridružio, pojačao muziku, puštao Električni Orgazam, EKV, Azru. Cijeli trg je bio za ples, nas nekoliko, veliki trg. Tu sam u život dovela jedan svoj veliki san - da plešem na cesti, ja, kao individua, i da ulazim plesom u kontakt s ljudima, ljudima koji prolaze. Totalna sloboda, i totalna magija. Ništa te ne drži, ideš točno onako kako ti tijelo kaže, oko ljudi, en face, a oni skidaju šlape, pridružuju se, zamađijani, ni ne razmišljaju. Eto što nam je učinila moć plesa, moć predanih ljudi, moć radosti. Mislim da smo Krku puno dali, nas 120. I Gabrielle, uvijek mi se čini da kad zaživimo za pravo, da je to vibra koja putuje k njoj, vibra životnosti i snage.

Duboko sam zahvalna na plesu kojeg ste nam predali, John, Silvija i Lucija. Na energiji zajedništva i slobode koju smo svi stvorili tada i koju stvaramo i ovdje. Baš sam jučer na valu kod Lucije nakon predivnog plesa slobode poželjela da postoji radionica gdje će se nekoliko dana moći plesati non-stop u nekoj dvorani, i da ljudi izlaze i ulaze kako žele, a onda mi je Lucija rekla - pa imaš to, pleši stalno, u tramvaju, na ulici, u stanu! I onda sam se sjetila ljetnog plesa, i kako je to zaista tada živjelo, moj san o plesanju koje traje, i sada mi to daje snage da malo-pomalo tu slobodu, jer o tome se radi, prenesem i u Zagreb, u svakodnevicu, da budem hrabra da budem prva koja će zaplesati uz divne muzičare na Cvjetnom koje svi samo gledaju, da budem hrabra da se odvažim i da budem ja.

...

Masha

Ono sto definitovno nosim s ljetnog plesa, a tek sad u ovoj strci jesenskog vracanja u svakodnevnicu ga postajem sve vise svjesna je osjecaj uzemljenosti, onak definitivno do kraja, kao da sam ga tek sad prvi put osjetila..i sto je najvaznije traje. Gotovo kao da sam sagradila gromobran u svom tijelu i tako sad sve što se dogodi, uđe...prožme me i prođe jednim dijelom dolje u zemlju, a drugim dijelom u gornje sfere. I dalje me drmne, što god da me drmne, bila to tuga, strah, ljutnja, strast...bogami i radost...ali ovaj put kad prođe nema oštećenja(o tom sam prije samo čitala u knjigama)... a bio mi je John tad moram priznati malo dosadan s tim flowing...flowing...zemlja..stopala, grounding.. flowing... puna glava bila mi je tam flowinga... jer ja se kao dosla vatreno, ljetno iskakati u staccatu, eventulano u chaosu.. a on guli i guli ga po flowingu... zna covjek sto radi...

Nisam bila smjestena sa svima, vec bih dosla sa svojojm kcerkicom, otplesala svojih 3 sata i odjurila s njom natrag u svoje selo,rucak, brzo uhvatit malo sunca, mora i plaze..pa sam se ponekad osjecala u tom mnostvu i usamljena...tamo neki grle se i ljube kad se vide..smrc..ja ko padobranac poznam dva-tri lika. No brzo me to proslo, pronasla neke oci, stopala ili pokrete koji bas kao da pasu uz moje...a najljepsi dio bio je kad kao da sam plesala sa svima odjedanput sa svim tim privlacnim ljudima, tetoviranim, netetoviranim, kratkokosim, dugokosim, sarenim, crnim, bijelim sa svih strana...

Neki dan pita me moja Lili : -"Mama, zasto tu u Zagrebu nema da ja mogu ici s tobom kad ti ides na ples?"

Eto, nama dvjema bilo za pamćenje...puse svima...i djeci i velikima

Vedrana i Lili

Ovaj ljetni ples je za mene bio veliko iznenadenje. Iznenadilo me koga sam i sto nasla na njemu tim vise sto sam prije nego sam dosla na Krk bila uvjerena da sam u super formi:) hahaha.

Pocevsi od unutra-puno boli i tvrdoce u tijelu, novih super izbrusenih mentalnih otpora da se krecem koji su se potkrali u moj zivot tko zna kada,u kojoj sekundi kada nisam bila doma, u svome tijelu.

Nasla sam svoja stopala koja su plakaka sto od fizicke, neobjasnjive boli sto od srece sto su pronadena.

Nastavivsi prema vani, od krasnih i onih manje krasnih ljudi koje sam srela, neke vec znam i puno su mi bliski do onih koje sam po prvi put vidjela a nekako su znali sto mi trebaju reci ko da im je netko sapnio sto trebam cuti.

Na ljetnom srela sam svoju kontrolu i to je bilo zastrasujuce, a opet njezno jer sam je mogla jedino njezno plesati..bilo koji grublji pokret bila bi vec izgubljena bitka i bila bi jednosmjerna cesta za inerciju.

Srela sam svoju strast i hrabrost...svoje vodice, zemlju, puno podrske, puno strpljenja.

I najvrednije suosjecanje.

Sada kada sam se vratila kuci vidim da mi je falio taj biser u svakom segmentu moga zivota i sretna sam da je tu. Suosjecanje je neprcjenjivo blago a tada, u plesu sam osjetila koliko sam ga se bojala prije i zasto. Mislila sam da suosjecanje znaci primiti tudu bol na sebe, kao sto to dijete radi za svoga roditelja jer jos ne zna.

Medutim nesto se sitno , kao mali kamencic pokrenilo u meni kada je John rekao da posaljemo Gabrielle svoje pozitivne misli i ljubav, suosjecanje i da joj saljemo samo svjetlo i njeznost.

Moje srce je zaplakalo...to znaci dati njeznost a ne primiti bol. Sto vise suosjecanja osjecam moje se srce vise puni ljubavi i srce osobe sa kojom suosjecam..tad su zaplakale i moje oci i naprosto sam potekla sa njima, za Gabrielle u ples. Dosla mi je vizija njenih pluca, malignih stanica. Vidjela sam da je preuzela mnogo boli svoje, ali i nase. Doslo mi je da smo svi mi jedno, da je ona ja kao i ja ona i da su njene maligne stanice odraz svijeta vani te kada bi svatko isplesao bar za jednu njenu malignu stanicu i poslao joj svjetlo, i kada bi nas puno i cesto plesalo da bi njeno iscjeljenje bilo lako i njezno.

Zahvalna sam na toj viziji i zelim je zivjeti i vise.

Lada

Tijekom prvih dana, ova radionica je bila vrlo teska za mene, sve je bilo tesko, sto god je moglo krenuti lose...krenulo je lose.

I onda, bas poslije naseg Zombie partija, nesto carobno se desilo, stvari su pocele sjedati na svoje mjesto, onako prirodno, normalno, i svaki pojedini ples je dopirao dublje i dublje u moju dusu.

Poceo sam osjecati cistu energiju cijele grupe, cak i kada je dvorana bila prazna. To je bilo prvi put da sam to osjetio, i ta senzacija je bila toliko snazna da je jos uvijek osjecam - i jos uvijek mi oci zasuze kada je se sjetim.

Nikada necu zaboraviti neke od plesova tijekom ove radionice, i nikada necu zaboraviti nas, “grupu”, kako smo se sakupljali na glavnom Trgu u Krku tijekom noci, i protresali grad nasom zivoscu i nasom dubokom zeljom za plesom...ili je to bila “zudnja za zivotom”?

Sada sam natrag na svojem poslu, i bavim se uobicajenim stvarima, ali ako zastanem na trenutak mogu osjetiti “tihu pjesmu” unutar mojeg srca, i ta pjesma ima zvuk Ljetnog Plesa, lica, boji...

Hvala vam puno sto ste organizirali ovaj dogadjaj , i duboko sam zahvalan Johnu sto nas je vodio u ovo predivno iskustvo.

Fabrizio

Za mene, ovaj ples zajedno sa oko 120-140 ljudi, otvorenih u umu i srcima, bilo nezaboravno iskustvo. Makar je zahtjevalo puno energije od mene da budem sto prisutnije mogu, i da se nosim sa impresijama energija drugih. Ponekad plesati 3 sata kontinuirano, je bilo izazovno, jer nisam uvijek mogla dobiti dodatnu energiju iz transosobnih dimenzija :-). Uglavnom sam plesala moja zalovanja i ples mi je stvarno pomogao da transformiram moje boli u svjetlije, raznobojnije emocije.

Zsuzsi Szabó (Hungary)

Svaki put mi je sve lakse i lakse. Plesni prostor postaje poznatiji, isto tako i puno ljudi. Osjecala sam se jako udobno. Zanimljivo je da su se cak i moja stopala navikla na ovakav ples, nijedan zulj ovaj put! Mislim da se moj odnos sa zemljom promijenio. Ili sam mozda samo letjela cijelo vrijeme... i u odsustvu ega to nisam ni primjetila??? Budite moje ogledalo: javite mi ako ste vidjeli neidentificiran leteci objekt u prvom tjednu Kolovoza na slijedecim koordinatama: 45° 4' 31 N, 14° 37' 1 E.

Orsolya

Stigla sam na Krk sa grupom svojih prijatelja iz Rima. To su ljudi koji su me spojili sa plesom 5 Ritmova i doveli me na Johnovu radionicu u Rimu u Svibnju ove godine.

Provesti cijeli tjedan s vama svima na Krku je bilo tako divno za mene i osjetila sam koliko puno energije zivi u meni, toliko puno da sam cak samu sebe prestrasila. Koliko puno velike i jednostavne radosti za zivotom postoji u meni!

5 Ritmova me podsjetio na cijeli moj zivot, moje poteskoce da budem vidljiva u grupi, da budem svjesna sebe u grupi i u isto vrijeme postujem druge. Takodjer sam otkrila koliko mocan moze biti ples kada dolazi ravno iz srca i radosti, i kako mozemo probuditi jedni druge i podrzati se da budem ono sto jesmo u tom trenutku. Mogla bi jos pricati o tome...

U ovom trenutku sam tako zahvalna cijelim svojim srcem. Moje srce je zahvalno za ovo iskustvo. Zagrljaj

L.F.

Iscekivanje dolaska u Ritam i Znoj prvih koraka Plesa je bilo trenutano prekinuto sa krivim benzinom natocenim u auto kojim sam putovala. Dakle cak je i auto bio u otporu! To mi je dalo vremena da pogledam opet u sebe, i dublje se povezem sa ljudima u cijem sam drustvu bila. I onda smo krenuli na putovanje preko zemlje i mora, planina, neba, unistenih zidanih kuca, starih drvenih kuca. Wow mogu namirisati More, aagh mogu osjetiti ritam bubnjeva u mojem nervoznom srceku i Ritam muzike koji me zove sa Johnovog DJ pulta!

Ljudi su stigli na istom mjesto sa raznih dalekih mjesta, zajedno smo zakoracili na plesni pod, nas 140! I tjedan nam se otvarao, je nas otvarao, vrtio nas unutra i van. Ego je letio i stopala su postala tecna i prizemljena. John je cinio svoju caroliju s nama, majstor u pastirstvu, imao nas je na sigurnom i drzanom prostoru, vidjeni ali nas se nije moglo cuti. Kretali smo dublje u sebe, povezivali se kao jedno pleme dok smo se borili sa neurozom Ega, starih prica, rana koje su napustale nasu psihu, i Radosti, koju drzi veliki Ples. Wow koliko sam dobro i puno plesala i znojila se, za mene je ovo bilo putovanje za Gabrielle, moja duboka i snazna zahvalnost prema njoj, prema praksi 5 Ritmova i svim plesnim molitvama unatrag 20 godina, za moju mogucnost da poducavam i vodim druge u njihov ples, natrag k Dusi. Ljubav je mocna i zaljubljujem se sve dublje u svakog od vas, John i Silvija, svaki put kad se vratim ovdje, nasi odnosi postaju snazniji. Hvala vam na darezljivosti, povjerenju u mene, njeznim rijecima podrske.

Zagrljaj

Emma Leech